Chapter 1: Old wounds heel slowly.
petak, 23.04.2010.

Part II.


Megan.

Ljeto 2010. – New York.

Budilica je zvonila u točno 7 sati ujutro. Ustala sam iz kreveta i razgrnula zastore. U sobu su ušle sunčeve zrake. Da, zaista divan prizor. Pospremila sam krevet i obavila jutarnju higijenu. Skuhala si kavu, i obukla se. Tipično poslovno. Kao i uvijek za ured. Suknja malo iznad koljena, bijela košulja, sako. Ljudi su me često zlobno gledali. Naime, imam tek 20 godina, a već sam bogata. Imam odjvetničku tvrtku. Osnovao ju je moj otac, a ja sam počela pokazivati zanimanje za pravo dok sam još bila vrlo mala. Danas sam direktorica i vlasnica.
Uzela sam aktovku i izašla iz zgrade. Vani me čekao auto. Moj vozač, Tomislav me pozdravio. Sjela sam na stražnje sjedalo. Promatrala sam grad. U ljeto je bio divan. Pun ljudi. Na žalost, nisam imala vremena uživati u njemu. Posao mi nije davao ni trenutka slobodnog vremena. Auto se zasutavio ispred ogromne zgrade. Nikad nisam mogla zapamtiti koliko katova ima, ali više od 20 sigurno. Zgrada je bila sva od stakla. Prozori su bili ogromni. U njoj su bili razni uredi. Da, moj je otac stvorio carstvo. Carstvo koje ja moram nastaviti voditi. A zatim i moja djeca, pa njihova, i njihova... Vratar mi je otvorio vrata. Dočekale su me moja tajnica i pomočnica. Obje su u rukama držale hrpu papira.
- Jutro gospođice Slay.
- Jutro Adriana. – Odgovorila sam joj smješkajući se. Znala sam da bolje radi u veselom okruženju.
- Danas imamo puno posla. – Mahala je hrpom papira.
- Kao i uvijek. – Uzdahnula sam. Sve tri smo hodale prema dizalu, a Adriana, moja tajnica mi je prepričavala raspored.
- Prvo morate srediti ove ugovore, a zatim imamo sastanak u 11. Nakon toga ručak s gospodinom Hornom, a onda razgovor s pomoćnim direktorom.
- Ah, divno. Još jedan pretrpan dan. – Izdahnula sam i pozvala dizalo. Otvorila su se vrata, i sve tri smo ušle. Kim,moja pomoćnica i naučnica je pritisnula veliki gumb na kojem je crnom bojom pisalo 20. Dok smo se vozile, Adriana mi je još prepričavala današnji raspored, a Kim mi je pričala o ugovorima, dozvolama... Svoj papirologiji.
- Eto nas! – uskliknula ja Adriana kada su se vrata dizala otvorila na 20. katu. Moj je ured bio na kraju hodnika. Vrlo velik i prostran. Imao je predivan pogled.

Zima 2008. – Zagreb.

Telefon je zazvonio.
- Ja ću! – viknula sam majci koja je bila u kuhinji.
- Halo? – podigla sam slušalicu.
- Megan, Dylan je.
- Dylan? A dušo. Što me trebaš?
- Molim te, ako ti nije problem, dođi do našeg parka.
- Nije problem, ali, smijem li znati zašto?
- Ništa posebno. Nađemo se... Za pola sata?
- Oke, ali...
- Nemam vremena za objašnjenja. Stara gnjavi. Vidimo se za pola sata. – Poklopila je.
Naravno, groz glavu su mi prolazile sve najgore misli. Uvijek sam bila pesimist. Dylan je ona koja sanja. Ona koja se nada boljemu. Ja samo pogazim sve snove. Nikad nisam vjerovala u to.
- Mama! – Viknula sam joj.
- Da, zlato?
- Ja... Trebala bi se naći s Dylan. Je li to problem?
- Sada?
- Pa da. Imam osjećaj da je važno pa...
- Ajde idi.
- Hvala mama! – Zagrlila sam ju i poljubila u obraz.
Otišla sam se presvući u traperice. Obukla sam i majicu dugi rukava, a na nju vestu. Izula sam papuče, i obula tenisice. Obukla sam i debelu bijelu zimsku jaknu te izašla iz stana. Park u kojem smo se trebale naći bio je udaljen 10-ak minuta hoda od mog stana, ali prije sam planirala svratiti u pekaru. Umirala sam od gladi, i žudjela sam za pecivom, burekom, pitom... Bilo čim.
Ušla sam u prvu pekaru na koju sam naišla. Čim sam otvorila vrata, do mene je dopro divan miris hrane. Jedva sam se odlučila za pizzu. Platila sam i krenula prema parku. Snijeg je padao kao lud. Ljudi su užurbano hodali. Svi su samo htjeli što prije doći doma, utopliti se, odmoriti, provesti neko vrijeme s obitelji. Ja nisam imala sretan Božić s obitelji. Otac mi je umro prije 5 godina od raka jetre. Nikad to nisam preboljela. Bila sam jao vezana uz oca, i on me jedini potpuno razumio. Imala sam i prijatelje, i majku, i sestru, ali otac je nezamjenjiv. Kad je tek umro, nisam mogla prihvatiti tu činjenicu. Uvjeravala sam se da je na poslovnom putu i da će se vratiti. Svaki Božić bi provela na trosjedu. Čekajući da se on vrati, a onda bi od umora i očaja zaspala.

Ljeto 2010. – New York.

Sjela sam na crni kožni stolac. Moj radni stol je već bio pretrpan papirima. Sve sam morala potpisati, a prije toga i pročitati. Nisam se uzdala ni u koga. Vjerovala sam samo sebi. Težak me život naučio toj lekciji. Adriana i Kim su mi pomagale koliko su mogle, ali svejedno je bilo naporno. Vrijeme je prolazilo sporo, a ja sam svaku minutu gledala na veliki sat iznad vrata...
Napokon, bilo je 5 do 11. Većinu sam papira riješila, i morala sam se spustiti na 15. kat. Ondje se održavao sastanak. Imala sam neku čudan osjećaj u trbuhu. Od malena sam bila sramežljiva. Jednostavno sam takva. Prije nastupa pred drugima jede me užasna trema. Doslovno gorim kad trebam govoriti pred drugima. A pogotovo za nešto ovako veliko i ovako važno. Osjećala sam kako mi svakim prijeđenim katom, srce ubrazava tempo. Kao da sam tempirana bomba. Grizla sam usnicu. To sam često radila. Najviše kad sam nervozna.
Otvorila su se vrata dizala, a ja sam se skamenila. Blijedo sam gledala u priliku koja je stajala na hodniku, 10-ak metara od dizala.

Zima 2008. – Zagreb.

Dylan je već bila u parku. Snijeg nije prestao padati i to me već počelo lagano živcirati. Jela sam pizzu i lagano koračala prema klupici na kojoj je sjedila Dylan. Slušala sam već dobro poznat zvuk snijega pod nogama. Odjednom je navrlo brdo sjećanja. Sjećanja vezana uz parkić. Dylan. Mog oca. Skoro nisam uspjela suzdržati suze. Mučila sam se, i napokon, jedva izdržala. Dylan me pozdravila s nekom sjetom u glasu. Imala je crvene oči. Znala sam da to znači jedno. Plakala je.
- Dylan... – Zagrlila sam ju.
- Megan. Drago mi je da si došla. – Primjetila sam da joj je glas prepukao. Slutila sam najgore.
- Ma znaš da sam uvijek tu.
- Imam sreće što te imam. – Obrisala je još jednu, nadolazeću suzu.
- Dylan, reci mi što se dogodilo? Molim te. Nisi u redu i ja to vidim.
- Ja... Nisam ni sama sigurna. Imam... Imam želju da prekinem život.
- Molim?!? – Skočila sam. – Jesi ti normalna?!? Kako ti može takvo nešto pasti na pamet?!? – Vikala sam na nju.
- Gle... Razmišljala sam i...
- Nemaš šta razmišljat I. Ti si divna osoba, i prijateljica. I ja te trebam. Sad te trebam! Više nego ikada! – Napadala sam ju.
- A da saslušaš moju stranu sveukupne priče? – Molećivo me gledala. Zabolilo me tamo gdje je trebalo biti moje srce. Zar ću izgubiti i Dylan? Najbolju prijateljicu? Jedinu osobu koja me razumije?

Ljeto 2010. – New York.

Izašla sam iz dizala buljeći u priliku. Protrljala sam oči misleći da sanjam. Prilika je nestala.
- Ludim. – Pomislila sam. Nije bilo nikakve šanse da se sada pojavi moj mrtvi otac. Odlučila sam da ću prešutjeti to. Ubrzanim sam tempom hodala prema velikoj dvorani za sastanke. Čudan osjećaj u trbuhu nije mi ulijevao povjerenje. Bila sam živčana ali sam to pokušala prikriti najbolje što sam znala. Ušla sam, čini mi se posljednja u dvoranu i sjela na čelo stola.

To be continued...

| 18:31 | Komentari (16) | On/Off | Print | # |



Chapter 1: Old wounds heel slowly.
četvrtak, 15.04.2010.

Part I.


Dylan.

Ljeto 2010.

Bilo je jako vruće. Pravi ljetni dan. Šetala sam gradom sa svojom kujicom Lu. Lu je prava čistokrvna zlatna retriverica. Zlaćane dlake i čokoladno smeđih očiju. Obožavala sam to čudo. Uvijek je bilo tu, uz mene. Samo sam njoj potpuno vjerovala. Gledale smo u izloge. Ljeto je tek počelo i trgovine su bile pune raznih, novih ljetnih kolekcija. Lu je strpljivo čekala dok bi ja gledala u izloge. Putem sam si kupila i sladoled. Sjele smo na Trgu bana Jelačića i promatrale. Ljude, tramvaje, pse, golubove... Polako sam jela sladoled. Sunce je pržilo. Lu me gledala svojim krupnim smeđim očima. Znala je što mi je prolazilo glavom. Znala je ona to i predobro.

Zima 2008.

Bila je zima. Zimski praznici. Kasno sam ustala. U pidžami sam odšetala do dnevnog boravka. Majka je pekla kolače, a otac je izašao van. Još se nisam probudila, i trebalo mi je vremena da shvatim gdje sam i tko sam. Vani je snijeg padao kao lud. Obradovala sam se. Djetinjasta kao i uvijek.
- Gdje je tata? – Započela sam dijalog s majkom samo da bi prekinula tišinu. Tišinu koja me gušila.
- Otišao je po bor, zlato. – Veselo mi je odgovorila. Da, Božić je bilo njihovo doba. Uvijek sretni. Uvijek nasmijani. Sjela sam na trosjed. Divni, plavi, kožni trosjed. Upalila sam TV, ali osim starih Božićnih komedija nije bilo ničeg zanimljivog. Svaku sam odgledala bar 10 puta, i nisam ih više mogla podnijeti. Ugasila sam TV. Sjedila sam, gledajući u zid. Zaokupljena svojim mislima nisam shvatila da me majka dozivala.
- Dylan! – Zaderala se, ovaj put malo glasnije.
- Da? – Stresla sam se.
- Pitala sam te nešto. – Odgovorila mi je, ovaj put, malo mirnijim tonom.
- Oprosti, nisam čula.
- Dylan, Dylan. Uvijek u svojim mislima... Nego, daj mi molim te dodaj onu zdjelu. – Kažiprstom je pokazivala na veliku bijelu zdjelu koja je stajala na stolu. Ustala sam, uzela zdjelu i donijela je majci.
- Hvala zlato!
- Molim. – Nasmiješila sam se. Ne pamtim kad sam se zadnji put nasmiješila. Težak život, duga priča. Umjesto u dnevni boravak, otišla sam u svoju sobu. Sjela sam za računalo i ulogirala se na Facebook, MSN, Skype i provjerila blog. Naravno, nisam bila jedina koja nema što raditi na Božić. Hrpa ljudi visila je na kompjuteru. Facebook je bio pun statusa na temu Božića, a na MSN-u su svako malo dolazile razne poruke. Ljudi su zaboravili smisao Božića. Nema više okupljanja obitelji. Svi žive virtualan život. Nisam više mogla podnijeti sve te poruke, statuse... Odjavila sam se, ugasila računalo i vratila se u dnevni boravak.

Ljeto 2010.

Lu je počela cviliti.
- Evo, sad ćemo mi. – Nježno sam joj rekla. Pojela sam sladoled i ustala. Lu je hodala kraj mene. Bila je gladna, žedna i premorena. Istina, ni ja više nisam mogla. Polako smo došle doma. Pozvale smo dizalo koje nas je sporo odvelo do 4. kata. Sunce je u hodinku još više pržilo. Zgrada je stajala dako da su prozori bili na istoku i zapadu, tako da bi nas ujutro budile prve zrake sunca, a popodne ispraćale zadnje. Otključala sam vrata stana. Lu je uletjela kao da nije normalna. Izula sam cipele. Godilo mi je malo prošetati stanom bez obuće. Visoke potpetice su me ubijale. Uzela sam pseću hranu i usula ju Lu u zdjelicu. Napunila sam joj i zdjelicu s vodom. Lu se bacila na hranu, a ja sam se otišla otuširati. Podigla sam kosu kopčom.
Obukla sam crne kratke hlačice i bijelu majicu bez rukava. Lu je legla na pod. Bio je hladan i ona je uživala. Ja sam legla na trosjed i zaspala.

Probudilo me sunce koje je ovaj put tuklo s druge strane. Navukla sam zastore, ali više nisam mogla zaspati. Otišla sam u svoju sobu i uključila računalo. Pravac – Facebook. Sređivala sam obavijesti, a onda mi je za oko zapela jedna slika. Otvorila sam ju. Na oči su mi navirale suze. Jedva sam se suzdržavala. Nisam više mogla podnijeti. Odjavila sam se...

Zima 2008.

Vratila sam se u dnevni boravak i zavirila u kuhinju. Majke nije bilo u blizini, a ja sam žudjela za kolačima. Otvorila sam hladnjak. Zapanjio me pogled. Hladnjak je bio pun raznovrsnih kolača. Nisam mogla odlučiti koji bi uzela. U kuhinju je uletjela majka.
- E, nećeš! Bar pričekaj da ti se otac vrati.
- A mamaa. Baš mi moraš uništavat život i svaku sreću u njemu?
- Da. To mi je posao.
- A jesi razmišljala o drugoj karijeri?
- Ne. Ova mi odlično ide. – Nasmiješila se i potjerala me iz kuhinje.
Došao i otac. Imao je ogromno drvce. Isprva mi je zastao dah, ali nisam više imala snage za radost. Majka i otac su stavili bor u dnevni boravak. Majka je donijela i razne kutije u kojim smo držali ukrase. Ja sam ih samo nijemo gledala. Nisam im se htjela pridružiti. Nisam imala volje. Gledala sam svoje roditelje kao da sam stranac. Oni su se veselili, kitili su bor, smijali se, pjevali... A ja? Stajala sam po strani, smrknuta, tužna izraza lica. Kao da su mi se mišići ukočili. Nisam se mogla nasmiješiti.
- Mogu li sada uzeti kolača? – Gledala sam ju molećivo.
- A možeš. – Odgovorila mi je majka. Uzela sam onaj od čokolade. Meni najdraži. Uživala sam. Majka mi je uistinu bila prava kuharica.

Ljeto 2010.

Bacila sam se na krevet. Lila sam suze kao kišna godina. Lu je legla na moj krevet. Gledala sam ju. Zapravo i nisam vidjela ništa. Previše suza... Zagrlila sam ju, a ona je tiho zalajala. Mrzila je kad sam bila tužna, a to je u zadnje vrijeme bilo često. Položila je svoju šapu na moje lice. Glavom mi je prolazilo bezbroj misli. Posve glupe stvari. Jastuk mi je bio mokar od suza. Nešto me steglo oko srca. Osjećala sam otkucaje Luinog srca pod svojim rukama.
Nisam mogla više. Otišla sam u kupaonicu i umila se. Gledala sam svoj odraz koji kao da nije bio moj.
To nisam ja. – Pomislila sam.
Oči su mi bile crvene. Crvene od svih prolivenih suza. Kosa mi je bila masna. Zavezana u rep. Na licu mi se odražavala bol. Nije bilo osmijeha. Nije bilo nikakve sreće već duže vrijeme.
Lu je došla do mene i sjela. Pogledala sam ju, a ona je nekrivila glavu ulijevo.
- Moram krenuti od početka. Ne mogu više ovako.
Lu je zalajala. To je bio potvrdni odgovor.
- Ali kad je tako teško... – Niz lice mi je krenuo još jedan mlaz suza.
- Zašto ne mogu biti normalna. Kao prije. – Pomislila sam gledajući se u ogledalu.

To be continued...

| 14:19 | Komentari (18) | On/Off | Print | # |